NISAM očekivao remake Rata Roseovih, zapravo mislim da ga je malo tko očekivao. Jednostavno, riječ je o žanrovski i tonalitetom toliko specifičnom filmu – valjda prvom koji romantičnu dramu u pola sata pretvori u horor, ili pak u yuppie Armageddon, kako ga je svojedobno opisala jedna kritičarka – da nije bio nimalo lak zadatak preraditi ga, prilagoditi vremenu i zadržati vrline originala.
Originalni je film, kod nas tada preveden kao Rat ruža, u režiji Dannyja DeVita, naime, bio rijetko originalan, upečatljiv i prilično dobar. Ima li tko da se ne sjeća scene u kojoj Kathleen Turner i Michael Douglas vise s lustera koji samo što nije pao na pod?
36 godina kasnije…
Ipak, od tada je prošlo već 36 godina i nove generacije – Y, Z, Alfa – nisu ni čule za njega, kamoli ga gledale, a to je prilika koju producenti ne propuštaju. Priča je jednostavna, Theo (Benedict Cumberbatch) upoznaje ljupku Ivy (Olivia Colman), njih se dvoje zaljube preko noći, ubrzo i vjenčaju, imaju dvoje djece i žive u gotovo savršenom skladu.
No, jedna olujna noć sve će promijeniti. Prvo će uništiti arhitektonski rad kojim se Theo proslavio, pomorski muzej s jedrom na krovu, a s njime i Theovu karijeru, dok će istovremeno napuniti dotad neuspješan restoran koji vodi Ivy i zahvaljujući jednoj pozitivnoj recenziji donijeti joj slavu.
Ivy predlaže logično i razborito rješenje, dok Theo ne pronađe novi posao, ona će se fokusirati na restoran, produžiti radno vrijeme i uzdržavati obitelj, a on će se posvetiti kući i djeci, dvoma tinejdžerima. Ta nagla zamjena tradicionalnih rodnih uloga pokazat će se fatalnom, no Ivy i Theu trebat će malo više vremena da to shvate nego nama koji smo gledali originalni film.
Michael Douglas bio je u doba kad je snimljen originalni Rat Roseovih svojevrsni maneken razočaranog i bijesnog američkog yuppieja koji teško podnosi društvene promjene, kako na poslu, tako i kod kuće.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Nakon bračne noćne more koja je završila na i ispod lustera, slijedilo je ponižavanje od Sharon Stone u Sirovim strastima, a zatim i uloga seksualne igračke Demi Moore u Razotkrivanju pa je prije ili kasnije moralo doći do eksplozije koje se svi još dobro sjećamo pod naslovom Dan ludila.
Ipak, ratni pohod Michaela Douglasa i Kathleen Turner nije tek posljedica krize patrijarhata, odnosno zamijenjenih rodnih uloga te potrebe protagonistice za emancipacijom, već je casus belli ipak nešto slojevitiji: dio problema proizlazi i iz karaktera supružnika, kao i iz ne baš tako rijetke bračne dinamike – “brak nema veze sa srećom”, kaže Danny De Vito – koja mnoge partnere gura u sličnom smjeru, srećom ne nužno s istim rezultatom.
Najveći problem novog filma je stari
Novi je film interpretacijski jednostavniji, da ne kažemo banalniji. Ivy i Theo, naime, sasvim dobro funkcioniraju sve dok im se ne dogodi nagla promjena dinamike moći unutar braka, ili da prevedemo: sve je bilo dobro dok je ona bila doma i brinula za kuću i obitelj, a on bio uspješan arhitekt. Kad su se uloge preko noći obrnule, započinju problemi, Theo teško prihvaća vlastiti neuspjeh i svoju novu ulogu u obitelji, no najviše od svega teško podnosi Ivyn uspjeh.
Vjerojatno ste do sada već shvatili, najveći problem novog Rata ruža je stari Rat Roseovih, i to ne samo zbog dosad navedenog. Problem je, naime, u tome što je prvi film posve nepripremljenim gledateljima servirao šok na šok, nitko nije očekivao do koje granice brutalnosti sukob dviju osoba koje se istovremeno vole i mrze može eskalirati. Do tada, naime, ništa slično nije snimljeno.
Screwball komedije o sukobima muškaraca i žena poput Adamovog rebra (s Katharine Hepburn i Spencerom Tracyjem) ili Silom dadilja (opet s Katharine Hepburn i Caryjem Grantom) bile su subverzivne i duhovite, no ni približno ovako nasilne. Niti između dva Rata ruža nije se mnogo promijenilo, tek je Nestala (Gone Girl) donekle zašla na blizak teren, no novi Rat Roseovih svejedno nema u rukavu taj element iznenađenja, a ne pronalazi način da ga kompenzira.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Veliki adut je scenarist Tony McNamara, poznat po scenarijima za filmove Yorgosa Lanthimosa Miljenica i Uboga stvorenja, za oba nominiran za Oscara, koji je napravio dobar posao kreirajući likove glavnih protagonista, filajući ih duhovitim dijalozima i novim ratnim taktikama u nemilosrdnom bračnom ratu na život ili smrt, no ipak ostaje dojam da je u odnosu na original riječ o light izdanju, nešto kao Coca Cola Zero za generaciju Z.
Nasilne spačke koje jedno drugome podmeću Ivy i Theo u odnosu na okrutna zlodjela Barbare i Olivera iz prvog filma, čiji je naslov s razlogom aludirao na surov rat za britansko prijestolje iz 15-og stoljeća, čine se kao rat plišanaca.
Novi ili stari?
Uz to, poneki su elementi scenarija posve promašeni, i funkcijski i stilski, primjerice vojnički dril koji Theo u ulozi dežurnog odgojitelja provodi nad djecom čini se kao da je iz drugog filma, recimo nekog čudnog Lanthimosovog, a slično vrijedi i za lik malo čudne prijateljice bračnog para, Amy (Kate McKinnon), koja uporno i pomalo groteskno zavodi Thea, no nimalo ne utječe na priču filma, već joj uglavnom stoji na putu.
I Olivia Colman i Benedict Cumberbatch uživaju u zajedničkoj međuigri, postoji između njih neka fina kemija koja se ne zasniva samo na seksualnosti, već mnogo više na dijeljenju istih vrijednosti i smisla za humor, što je vjerojatno razlog da njihov sukob započne ponešto prenaglo i nedovoljno motivirano, a kada se rasplamsa propušta priliku da malo dublje zagrebe u dinamiku partnerstva u kojemu muškarac pati jer je lišen patrijarhalnog trona, a žena to propušta na vrijeme uočiti.
Jay Roach zanimljiv je režiser koji kao da istovremeno vodi dvije paralelne karijere, u jednoj štanca Austine Powerse i Dozvole za brak, a u drugoj realizira pametne, angažirane političke drame, poput All the Way, Game Change ili pak biografskog filma Trumbo. Rat Roseovih stilski je najbliži njegovu razočaravajućem pokušaju remakea francuskog hit filma Večera s idiotom. Razočarava i Rat Roseovih, no ni približno toliko.
Njegov je najveći problem što ne uspijeva biti više od puke dosjetke, zgodne i povremeno zabavne, ali bez jasnog razloga postojanja. Stoga, da sam u prilici birati, umjesto ove nove antiromantične crne komedije s Oliviom Colman i Benedictom Cumberbatchom, uvijek bih radije ponovno pogledao horore iz bračnog života Kathleen Turner i Michaela Douglasa.