NA JUČERAŠNJI dan prije pola stoljeća, 20. 6. 1975., premijerno je prikazan film koji ne samo što će postati jedan od prvih, ali i najvećih blockbustera svih vremena, već će i naglavačke okrenuti filmsku industriju, promijeniti distribucijske i marketinške sheme, započeti eru filmskih nastavaka, označiti kraj novoholivudskog modernizma, odnosno dominacije redatelja-autora te vratiti na tron stari studijski sistem. Riječ je, naravno, o Raljama, šampionu box-officea i trostrukom Oscarovcu.
Jedan od najutjecajnijih filmova u povijesti Hollywooda
Na tu se premijernu projekciju mlađahni, 28-godišnji Steven Spielberg navodno ušuljao nakon što je popio tablete za smirenje, a urbana legenda kaže kako je svjedočio trenutku kada je jedan gledatelj, nakon krvave scene smrti dječaka na plaži, izašao iz dvorane i povratio u predvorju da bi se nakon toga vratio na svoje mjesto. Spielberg kaže da je tada znao da ima hit.
Ralje su jedan od najutjecajnijih i industrijski najvažnijih filmova u povijesti Hollywooda, a pri tome su i kvalitetom izvrstan film, no ništa od toga nije se moglo niti naslutiti tijekom njegovog nastanka jer riječ je ujedno i o filmu koji je poznat po jednoj od najkompliciranijih i najnesretnijih produkcija u povijesti filma. Možda je samo Apokalipsa danas bila traumatičnija.
Tri su problema ometala snimanje. Prvi i najveći bio je u tome što se mehanički morski pas Bruce (nazvan prema Spielbergovom odvjetniku) neprestano kvario zbog čega je snimanje često prekidano. No, ma koliko to stvaralo poteškoća, ta se nezgodica na kraju pokazala možda i ključnom za uspjeh filma.
Naime, kako često nisu mogli snimati morskog psa, Spielberg se morao domišljati alternativnim načinima te se, navodno na sugestiju montažerke Verne Fields, odlučio za strategiju neprikazivanja velike bijele psine sve do posljednje trećine filma. Napetost je gradio upravo na tome što gledatelji nisu mogli vidjeti otkuda, odnosno od koga dolazi prijetnja, odnosno na neizvjesnosti i na kadrovima reakcija ljudi, dok psinu u punoj veličini prvi put vidimo tek kada trojica protagonista, šerif Brody (Roy Scheider), ihtiolog Hooper (Richard Dreyfuss) i mornar Quint (Robert Shaw), krenu u lov na njega.
Drugi problem bio je u tome što scenarij nije bio završen, odnosno kako kaže Richard Dreyfuss: “Krenuli smo u snimanje bez scenarija, bez glumačke ekipe i bez morskog psa”, no taj problem riješio se upravo zahvaljujući kvarovima mehaničkog morskog psa. Naime, u dugim pauzama snimanja ekipa je imala mnogo vremena pa su glumci sa Spielbergom provodili vrijeme improvizirajući i dorađujući scenarij što se na kraju pozitivno odrazilo na kvaliteti filma. Navodno je poznati scenarist i režiser John Milius (Conan, Dan velikih valova) za vrijeme snimanja Spielbergu iz usluge telefonski izdiktirao čuveni Quintov monolog o tragediji broda USS Indianapolis.
Treći problem bio je posljedica Spielbergovog inzistiranja da se snima na moru, a ne u bazenu pa je uz sve probleme snimanje otežavalo i vrijeme, a kada je zbog odgoda produkcija ušla u ljetne mjesece, postalo je gotovo nemoguće snimiti kadar bez nekog turističkog broda u pozadini.
Spielberg je bio na rubu odustajanja
Zbog svega toga Spielberg je povremeno bio na rubu živaca pa i na rubu odustajanja te je, po vlastitim riječima, bilo dana kada bi pomislio: “Kako da se izvučem s tog filma osim da umrem?” Jednom prilikom je zatražio od producenata Davida Browna i Richarda D. Zanucka da odstupi, no oni su to odbili.
I sreća da jesu, jer usprkos mladosti ovako zahtjevan projekt teško bi iznio bilo tko drugi osim iznimno pedantnog i talentiranog Spielberga koji je imao vrlo jasnu ideju filma. Nije želio snimiti još jedan monster-movie u stilu Rogera Cormana samo s većim budžetom. Nije krio ni fascinaciju estetikom B filmova poput primjerice Čudovišta iz Crne lagune, no rekao bih da su ipak veći utjecaj na njega izvršili filmovi Alfreda Hitchcocka, i to ne samo Ptice koje se nameću kao nezaobilazna inspiracija.
Rezultat je izniman u svakom pogledu, a usprkos nevoljama zbog kojih je sama ekipa film posprdno preimenovala iz Jaws u Flaws (pogreške), Spielberg nikada nije izgubio redateljski fokus. Film je zaista maestralno režiran te u sjećanju ostavlja neke od najstrašnijih i najnapetijih filmskih scena u povijesti filma, kao što je primjerice uvodna scena noćnog kupanja ili jedna od nekoliko bravuroznih scena na gradskoj plaži.
Uz to, u relativno jednostavnu priču o mještanima otočkog gradića koji se, usred turističke sezone od koje žive, suočavaju s napadima golemog morskog psa te moraju odlučiti što im je važnije, prihod od turista ili sigurnost ljudi, uvodi i mnogo kontroverznije teme, u prvom redu motiv gramzivosti reprezentiran u liku gradonačelnika Amityja koja je tek uvod u godine koje slijede, u Reaganove “pohlepa je dobra” osamdesete.
Prvi film sa zaradom većom od 100 milijuna dolara
Originalni budžet filma iznosio je oko 3 milijuna dolara, no zbog produkcijskih problema narastao je na 8-9 milijuna dolara i sve je mirisalo na katastrofu, barem dok nisu stigli prvi izvještaji s box-officea. Ralje su postale prvi film u povijesti sa zaradom većom od 100 milijuna dolara, a do danas su zaradile ukupno gotovo 480 milijuna dolara.
Ono što je, međutim, važnije od ovih brojeva, jest način na koji je ovaj film promijenio filmsku industriju. Dok je jedno čudovište ubio (ispričavam se onima kojima je ovo spoiler), drugo je stvorio. Naime, sve do tada filmska distribucija odvijala se tako da je film prikazivan na nekom ograničenom teritoriju, gradu ili nekoliko susjednih gradova i zatim putovao dalje, od grada do grada, te je distribucija jednog filma često trajala i po godinu dana. To je imalo svojih dobrih i loših strana, a među boljima je svakako to što se marketinška kampanja mogla prilagođavati sukladno iskustvima i prema specifičnostima pojedinog teritorija.
Ralje su, međutim, distribuirane istovremeno u cijeloj Americi, u više od 450 kino dvorana, s preko dva milijuna dolara utrošenih u marketing, što je bila najskuplja promocija nekog filma svih vremena, no posebno je zanimljivo što je velik dio marketinškog budžeta, oko 700 tisuća dolara, uložen u televizijski marketing, u poluminutne TV spotove koje prije filmski studiji nisu često koristili, a rezultat je bio senzacionalan.
Zanimljivo je i to što je film premijerno prikazan u tada mrtvoj sezoni, na početku ljeta, godišnjeg doba koje se u to vrijeme smatralo iznimno lošim periodom za kino pa su ga filmski hitovi zaobilazili. Ralje su dokazale suprotno zbog čega se o njima često govori kao o prvom ljetnom blockbusteru, a što je odavno postao neizostavni holivudski standard, doduše uglavnom rezerviran za crtiće i filmove o superherojima.
Novi model distribucije i marketinga imao je mnogo dobrih strana, među ostalima i brz povrat investicije jer je novac iz kina dolazio u roku od nekoliko tjedana umjesto da se na njega čeka mjesecima i godinama, no istovremeno je film postao i mnogo veći rizik. Nacionalna distribucija značila je značajno veći ulog u zakup više stotina kino dvorana te često ogroman marketinški budžet potreban za cijeli teritorij SAD-a, zbog čega su šefovi studija postali mnogo oprezniji prilikom odobravanja projekata.
Svi su željeli snimiti nove Ralje ili neki drugi sličan ljetni hit, no kako je to nemoguće, onda makar film koji je što sličniji ovim najuspješnijima. I nije im trebao profesor Baltazar da se domisle rješenju: koji je film najsličniji nekom blockbusteru? Njegov nastavak. I tako je započela ova tortura jednim te istim filmovima koji su se eufemistički nazivali nastavcima, a odnedavno i prednastavcima, re-bootima i mnogim drugim maštovitim nadimcima.
I same Ralje doživjele su nekoliko nastavaka koji su se uglavnom natjecali u tome koji je grozniji, što je tek učvrstilo reputaciju Spielbergovih Ralja, filma koji je mogao ispasti treš kao bilo koji od nastavaka, a ispao je remek-djelo pa smu mu zbog toga, barem dok ga gledamo, spremni oprostiti što nam je isporučio Hollywood kakav danas imamo.