KAKO je moguće da usred bijela dana, na ulici pred 15-ak svjedoka, netko kalašnjikovom izrešeta šefa policije i da se nakon toga ništa ne dogodi, retorički se upitao Ivan Ramljak, redatelj dokumentarnog filma Mirotvorac nakon rasprodane projekcije u sklopu ZagrebDoxa. Ili pitanje ipak nije bilo retoričko?
Teško je reći jer je zapravo sve s kontroverznim slučajem likvidacije šefa osječke policije početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, Josipa Reihla-Kira, nekako dvoznačno. Naime, mogli bismo se isto tako upitati zašto raditi film o ubojstvu čovjeka kad zapravo sve o tome znamo: i gdje i kako i zašto je ubijen, kao i ime ubojice? Zato što zapravo ništa ne znamo.
Potresne i nikad prikazane snimke
Mirotvorac započinje potresnim i nikad prikazanim snimkama ekipe HRT-a koja je intervjuirala nekoliko svjedoka koji su upravo prošli pokraj poprišta ubojstva Reihla-Kira i još dvojice mjesnih političara.
U bijelom stojadinu nalazile su se, naime, pregovaračke delegacije srpske i hrvatske strane, a od njih četvorice preživio je tek Mirko Tubić, koji će kasnije u filmu dati detaljno svjedočenje o tom događaju. Slučajni prolaznici zaustavljaju se uz policijsku patrolu i posve izvan sebe televizijskoj ekipi prepričavaju da su čuli pucnjeve i vidjeli ubijene ljude u stojadinu.
Materijali su snimljeni svega nekoliko minuta nakon tragičnog događaja, autentični su i izuzetno uznemirujući. Pa zašto ih onda Hrvatska radiotelevizija nije nikad prikazala? Evo nas na još jednom pitanju za koje nisam siguran je li retoričko ili nije.
Kao što smo već rekli, većina faktografije vezane uz ubojstvo Reihla-Kira je poznata, no za razumijevanje je potrebno shvatiti kontekst, a upravo se njime bavi film čiji su autori, uz redatelja Ramljaka, novinari Hrvoje Zovko i Drago Hedl, koji je u vrijeme kad se događa radnja filma bio glavni urednik Glasa Slavonije te je surađivao s Reihlom-Kirom.
“Bolje 5 godina pregovarati, nego 5 minuta ratovati”
Atentat na njega dogodio se 1. srpnja 1991., no film se vraća godinu dana unatrag kako bi pratio rast napetosti između Hrvata i Srba na osječkom području. Iako je načelnik policije Josip Reihl-Kir na ovaj položaj došao nakon prvih demokratskih izbora i pobjede HDZ-a, ipak je za Branimira Glavaša bio premekan i previše sklon suradnji sa slavonskim Srbima pa je godinu dana vodio kampanju protiv njega.
Kirova uzrečica “bolje 5 godina pregovarati, nego 5 minuta ratovati” brojnima s obje strane barikada nije odgovarala. Dok je Reihl-Kir jurcao od krize do krize pokušavajući obnoviti povjerenje između Srba i Hrvata te ih uvjeravao da uklone barikade, članovi neformalne HDZ-ove partijske policije okupljene oko Glavaša činili su sve kako bi tenzije narasle.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Eksplozije srpskih lokala postale su uobičajene, baš kao i inscenacije međunacionalnih incidenata, poput paljenja hrvatske zastave za što bi se kasnije optužili Srbi ili pak dogovoreno propucavanje kuće Antuna Gudelja, budućeg Kirovog ubojice.
Glavaševe parapolicijske jedinice povremeno su čak znale razoružati legalne policijske ophodnje, no čak se i u tim slučajevima Kir trudio izbjeći sukob s Glavašem te je probleme pokušavao riješiti preko svog pretpostavljenog, ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca. Bez rezultata. Kad je konačno likvidiran, Slobodni tjednik objavio je naslov “Ubijen je Kir i osječki mir”. Rat je konačno mogao početi.
Film precizno i s mnogo takta dočarava to svojevrsno zagrijavanje koje je kad-tad moralo dovesti do erupcije nasilja, a prema iskazu Kirove supruge Jadranke Reihl-Kir, i sam je Kir toga bio svjestan te je predvidio svoju sudbinu.
Moguće je da bolji poznavatelji ove priče neće u filmu pronaći nove činjenice, no Ramljakov specifičan pripovjedački stil film pretvara u mnogo više od rutinskog current affairs dokumentarca. Kao što je demonstrirao u dva prethodna, iznimno uspjela filma (O jednoj mladosti i El Shatt – nacrt za utopiju), Ramljak ima veliko povjerenje u arhivski materijal te uz njegovu iznimno pripovjedački vještu obradu uspijeva ispričati vrlo kompleksne, emotivne i relevantne priče.
Ima li tu neke nove istine?
Spajajući iskaze zanimljivih i relevantnih sugovornika, sudionika ili svjedoka događaja, i sliku koja pomaže stvaranju atmosfere i otkrivanju nepoznatih slojeva priče, Ramljak slaže dojmljivu dramu s mnogo perspektiva i razina, ali i mnogo neodgovorenih pitanja.
Osim dvije općepoznate snimke, one osječkog crvenog fiće kojeg pregazi tenk JNA te notornog pojavljivanja Vojislava Šešelja na mitingu u Jagodnjaku s najavom linije razgraničenja Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, imam dojam da većinu arhivskog materijala nisam nikad vidio.
Većina ili nije nikad prikazana ili možda jest jednom pa nikad više, stoga film ne ostavlja dojam reciklaže, upravo suprotno, ima toliko snažnu i dojmljivo ispričanu priču te upečatljiv vizualni prosede da se stječe dojam kao da ste je prvi put čuli i vidjeli.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
I sad se vratimo na pitanja s početka teksta pa postavimo još jedno: donosi li Mirotvorac neku novu istinu o ubojstvu čovjeka koji je želio izbjeći rat? I da i ne.
Prava priča ovog filma je kontekst, kontekst unutar kojega su stvorene okolnosti u kojima je moguće na ovaj način ustrijeliti šefa policije pa više i nije toliko bitno je li Branimir Glavaš bio taj koji je to šapnuo Gudelju na uho ili je to Gudelj učinio samoinicijativno kako bi se dopao slavonskom vladaru života i smrti.
Sam Kir je supruzi prije smrti rekao da ako ga ubiju krivce traži među njegovim političkim neprijateljima, a uz Glavaša spomenuo je i Vladimira Šeksa, Gojka Šuška i Vicu Vukojevića.
Pa zna li se onda tko je zapravo naručio Kirovo ubojstvo? Ne zna, ali se nešto i zna. Na primjer, zna se da nije postojala politička volja da se slučaj posve rasvijetli, a svi krivci kazne. Zna se da je Gudelj uhićen tek 1995. godine, a već 1997. po donošenju Zakona o amnestiji pušten na slobodu, da bi tek 2008. u novom procesu bio osuđen na 20 godina zatvora u kojemu se i sad nalazi.
Ne zna se je li HRT naprosto zaboravio prikazati one uznemirujuće snimke s početka teksta – tko radi taj i griješi, što ćete, kao da se vama nikad nije dogodilo da zametnete kakvu ekskluzivu – ili im je ipak netko iz državnog vrha to sugerirao, ali se zna da je slučaj medijski maksimalno zataškavan.
Pa zar je moguće da je neka zločinačka organizacija sve znala, štitila ubojice, namjerno raspirivala rat i pokušala zataškati slučaj? Ah ta retorička pitanja.
Ne treba očekivati od filma nedvosmislene odgovore, no i bez njih gledatelj je u poziciji shvatiti kako je sve to što se dogodilo zapravo bilo moguće. Ta rijetka pripovjedačka uvjerljivost i stilska koherencija čini ovaj Ramljakov film iznimnim, tematski bogatim i slojevitim, a izlagački uzbudljivim.
Iako se s obzirom na temu ne može očekivati značajniji međunarodni odjek, može se očekivati dobra gledanost u kino distribuciji koja će započeti za par dana. Mirotvorac je već obilježio ovogodišnji ZagrebDox, a nije teško predvidjeti kako će filmski obilježiti cijelu 2025., i to kao vrlo ozbiljan kandidat za film godine.